Markova priča

U početku sam imao racionalna objašnjenja. Popio sam previše kave. Popio sam nekoliko piva prošle noći. Vani je uistinu hladno. No kada sam primijetio curenje nakon odlaska na toalet, postalo je očigledno da moram biti praktičan.

Nemam pojma kada je počelo. Izgleda da sam to nesvjesno poricao neko vrijeme. Nikada mi nije palo na pamet. A i kada jest, nijekao sam. Inkontinencija? Ma daj! To se događa samo starcima, a ja nisam star.

Ispočetka sam upotrebljavao maramice na donjem rublju. Radilo se o samo nekoliko kapi i to je bilo učinkovito do sljedećeg odlaska na toalet. No, nakon nekog vremena počeo sam upotrebljavati ženine tanke uloške. Bili su samoljepljivi i nepomični na donjem rublju, ali nisu baš puno upijali. A i brinulo me hoće li se osjetiti neugodan miris.

Zbog situacije sam postajao sve više samosvjestan, a moje samopoštovanje je patilo. Počeo sam se udaljavati od supruge. Pazio sam na to da idemo u krevet u različito doba. Intimni trenuci nisu dolazili u obzir.

Napokon sam skupio snagu da joj kažem. I sve se promijenilo. No, ne na način na koji sam mislio da hoće. Ne znam što sam zapravo očekivao. Možda da će misliti da nisam baš neki muškarac, ali prvo što mi je rekla jest da joj je laknulo što nemam ljubavnicu! Ha! Možete li to vjerovati? To nas je zapravo još više zbližilo. Imati nekoga s kim možete razgovarati potpuno mijenja sve.

Rekla mi je da idem kod liječnika koji me je pregledao i testirao na rak prostate. Negativan. Preporučio mi je općenito vježbanje i vježbanje mjehura te mi je preporučio uloške posebno oblikovane za muškarce. Sada imam paket u ormariću i definitivno su udobniji od ženinih tankih uložaka. Žao mi je što sam toliko dugo čekao da kažem supruzi, ali boje ikad nego nikad. Bilo je to veliko olakšanje. Shvatio sam da se nemam čega sramiti i da postoje mnoga rješenja za curenje urina.