Anina priča

 

„Briga o mojoj svekrvi pomogla mi je da razumijem kako se osjeća osoba koja se oslanja na fizičku pomoć drugih.

 

Učeći o inkontinenciji iz časopisa i s interneta, otkrila sam da je približno četvrtina žena doživi u određenom trenutku. Isto tako, dosta njih treba svakodnevnu pomoć u rješavanju svog stanja – znači da postoji puno osoba koje prolaze istu stvar!

 

Naš je liječnik potvrdio da je to izuzetno često. Kada sam mu spomenula da se Maria nije obratila liječniku, rekao je da manje od polovice osoba s problemima s mjehurom nikada o tome ne priča pa se to stanje često ne liječi.

 

Maria je jedna čvrsta dama i poticanje razgovora o poteškoći nije bilo lako. Međutim, kada se ponovilo, rekla sam joj da možemo pronaći rješenje. Iznimno ju je smetalo što sam primijetila, iako sam ustrajala u tome da mi nije nelagodno. Pustila sam da se stvari slegnu prije nego što sam je odvela kod liječnika.

 

Tada su se stvari poboljšale. Osigurali smo da ima odgovarajući pristup toaletu i odabrali odgovarajuću veličinu uložaka za kontrolu neugodnih mirisa. 

 

Zatim je, samo nekoliko mjeseci kasnije, postala vezana uz invalidska kolica. Odjednom sam se našla u ulozi njegovatelja – za obje je to bila nova situacija. Povećana razina intimnosti tijekom svakodnevnih rutina pranja i odlaska na toalet bila je izazov – osobito za moju svekrvu. Možda bi bilo bolje da sam joj kći, no radi se o iznimno osjetljivoj stvari. Moj suprug je pomagao, no posao i spol bili su mu isprike za izbjegavanje intimne njege.

 

Uz pokušaje i pogreške, Maria i ja uspostavile smo rutinu. Upotrebljavali smo inkontinencijske uloške tijekom dana koji se mogu zamijeniti bez skidanja njezinih tajica. Zatim smo se prebacili na inkontinencijske gaćice za noćnu uporabu koje se skidaju sa strane pa se ujutro mogu svući brzo i bez prljanja.

 

Drago mi je što smo Maria i ja pronašle način da prevladamo nelagodu. S njom je danas puno lakše surađivati.”